Pitanja i odgovori

Šta je potrebno da neka država postane članica EU?

Da bi država postala članica EU, ona mora da podnese Evropskoj komisiji zahtjev za članstvo, koji je praćen zahtjevom za ocjenom usklađenosti pravnog i ekonomskog sistema te države u odnosu na kriterije iz Kopenhagena. Molbi za članstvo prethodi zaključivanje i sprovođenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kao pripremna faza. Nakon toga, Savjet EU traži mišljenje (fr. avis) Komisije, koje može biti pozitivno ili negativno. Ovo mišljenje nije obavezujuće. Savjet zatim daje preporuku Komisiji da započne pregovore o članstvu sa tom državom. U međuvremenu, Evropska komisija izrađuje pregovarački okvir, koji, nakon analize u državama članicama, usvaja Savjet. Pre otvaranja pregovora sprovodi se screening, odnosno postupak ocjene usaglašenost zakonodavstva države kandidata sa zakonodavstvom EU i definisanje oblasti koje treba uskladiti sa propisima EU. Provjeru usklađenosti sprovode zajedno država kandidat i Evropska komisija. Savjet EU donosi odluku o početku pregovora prostom većinom glasova na konferenciji vlada država članica EU. Tada se razmatraju najvažnija strateška pitanja u Uniji, uključujući i njeno proširenje. Kada konferencija zaključi da je određena država, koja je podnijela molbu za članstvo, spremna da joj se prizna status kandidata, pregovori o pristupanju se pokreću u roku od 6 mjeseci od završetka međuvladine konferencije. Pregovore vodi Predsedništvo EU (koje se mijenja svakih 6 mjeseci), u ime država članica, a u saradnji sa Evropskom komisijom. Pošto se završe pregovori, izrađuje se nacrt ugovora o pristupanju između EU i države kandidata, koji moraju da odobre Savjet i Evropski parlament. Nakon toga se ugovor potpisuje. Da bi stupio na snagu, moraju ga ratifikovati sve države članice i država kandidat. U zavisnosti od ustavnog uređenja države kandidata, može se sprovesti i referednum, kao jedan od instrumenata ratifikacije. Nakon završetka procesa ratifikacije ugovora o pristupanju, država kandidat postaje članica EU.

Šta je Proces stabilizacije i pridruživanja?

Proces stabilizacije i pridruživanja (PSP) predstavlja posebnu vrstu regionalnog pristupa Evropske unije državama zapadnog Balkana. Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Srbija i Crna Gora i Hrvatska po prvi put su dobile priliku da, na osnovu njima prilagođenog pristupa, postanu članice Unije. Suštinu PSP predstavlja: potpisivanje i sprovođenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kako bi se – uspostavljanjem posebne vrste ugovornih odnosa – osnažila saradnja sa zemljama regiona. SSP su napravljeni po mjeri svake od država, imajući u vidu njene specifičnosti, a rokovi za početak pregovora o zaključivanju SSP i za njegovu realizaciju razlikuju se od slučaja do slučaja. Proces stabilizacije i pridruživanja, osim što sadrži podsticaje u vidu različitih programa pomoći, postavlja i određene ekonomske i političke uslove, tj. ispunjavanje kriterija iz Kopenhagena.

Šta su «Kopenhagenski kriteriji»?
Kopenhagenske kriterije definisao je Evropski savjet u Kopenhagenu 1993. godine, a utvrđeni su članovima 6. i 49. Ugovora o EU. Prema tim kriterijima, države potencijalne članice, a samim tim i zemlje zapadnog Balkana, moraju da usmjere politički, ekonomski i institucionalni razvoj ka vrijednostima i modelima na kojima se temelji EU. Te vrijednosti su demokratija, poštovanje ljudskih prava i tržišna ekonomija. Nešto kasnije, kriteriji za pristupanje EU dopunjeni su zaključcima Savjeta za opšte poslove (General Affairs Council) iz 1997. godine i saopštenjem Evropske komisije iz maja 1999. godine, kojima se nalaže saradnja sa Međunarodnim tribunalom u Hagu, kao i obezbeđivanje uslova za povratak izbjeglica i interno raseljenih lica.

Koji su uslovi za članstvo u Evropskoj uniji?

Svaka evropska država koja poštuje načela slobode, demokratije, poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda i vladavine prava može da zatraži članstvo u Evropskoj uniji. Uslovi za članstvo su sljedeći:

  • Stabilnost institucija države kandidata, koje obezbeđuju demokratiju, vladavinu prava i poštovanje ljudskih i manjinskih prava
  • Postojanje funkcionalne tržišne privrede, sposobne da izdrži konkurenciju na jedinstvenom evropskom tržištu;
  • Sposobnost preuzimanja obaveza koje proizlaze iz članstva u EU, uključujući sprovođenje ciljeva političke, ekonomske i monetarne unije. Ovaj kriterij praktično znači usvajanje i primjenu propisa Evropske unije, tzv. Pravnih tekovina EU.
U čemu je razlika između procesa pridruživanja i pristupanja Evropskoj uniji?

Pridruživanje Evropskoj uniji treba razlikovati od pristupanja. Za razliku od punog članstva, pridruživanje ne sadrži dva elementa: jedan subjektivni (nedostaje volja ugovornih strana da zasnuju odnos pripadnosti Zajednici) i jedan objektivni (pridružena država ne učestvuje u formiranju volje Zajednice). Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ne zasniva odnos pripadnosti Zajednici, već predstavlja ugovornu saradnju sa nečlanicama, za razliku od Sporazuma o pristupanju, kojim jedan nečlan ulazi u krug država članica sa jednakim pravima i obavezama. Postupak prijema je složen. Država koja želi da pristupi EU podnosi zahtjev za kandidaturu Savjetu. Komisija obrazlaže mogućnosti i probleme pristupanja. Nakon toga Savjet jednoglasno odlučuje o započinjanju pregovora. Bitno je napomenuti da EU u ime članica vodi pregovore sa državama kandidatima na svim nivoima. Pravne tekovine zajednice su za potrebe aktuelnih pregovora razvrstane u 35 poglavlja. Poglavlja o kojima je postignuta saglasnost između kandidata i EU zaključuju se samo privremeno, a tek na kraju se usvaja cijeli paket. Prije donošenja konačne odluke Savjet traži stav Komisije o pristupanju (koji ga ne obavezuje), a takođe je potrebno da se sa prijemom saglasi Evropski parlament apsolutnom većinom glasova svojih članova. Nakon saglasnosti Evropskog parlamenta i Savjeta, Sporazum o pristupanju potpisuju šefovi država i vlada. Sporazum zahteva da ga ratifikuju sve države članice, u skladu sa svojim ustavnopravnim propisima. Postupak pristupanja je okončan kad se deponuje ratifikacioni instrument.

Zašto neke evropske države nisu željele da uđu u EU?

Do sada su se građani Norveške i Švajcarske na referendumima izjasnili protiv ulaska u EU. Iako je Švajcarska 1992. godine predala molbu za članstvo u EU, na referendumu je više od 50 posto Švajcaraca glasalo protiv. Glavni razlozi bili su bojazan da će izdaci za manje razvijene članice biti veći od očekivanih koristi, strah da bi poljoprivredni sektor u Švajcarskoj bio ugrožen članstvom u Uniji, zatim zabrinutost zbog gubitka tradicionalne neutralnosti, kao i strah od gubitka visokog nivoa stečenih prava građana da odlučuju putem referenduma i u slučajevima u kojima je u EU odlučivanje prepušteno institucijama EU (Savet, Evropski parlament). Treba naglasiti da je Švajcarska potpisala i ratifikovala Sporazum kojim se omogućava slobodno kretanje ljudi. Ove zemlje već imaju u potpunosti uređen politički sistem i poštuju evropske standarde u raznim oblastima ili ih, kao, recimo, Norveška u oblasti ekologije, uveliko prevazilaze. Takođe, obje države su članice Evropske ekonomske zajednice, te tako imaju ugovorne odnose sa EU i učestvuju u formiranju ekonomskih politika Evropske unije.

Šta je euro?

Euro je zajednička valuta 13 članica EU (Austrija, Belgija, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Njemačka, Portugal, Slovenija, Finska, Francuska, Holandija i Španija) koje su se „odrekle“ svojih nacionalnih valuta. Uvođenje u opticaj novčanica i kovanica zajedničke evropske valute – eura – 1. januara 2002. godine je jedan od ključnih trenutaka za evropske integracije. Sve nove države članice su se Sporazumom o pristupanju obavezale da zamjene svoje nacionalne valute eurom, pod uslovom da ispune neophodne kriterije. Rok za ispunjavanje ovih kriterija nije striktno definisan.

Koji su kriteriji za uvođenje eura?

Kriteriji za uvođenje eura su poznati kao kriteriji konvergencije i odnose se na sljedeće zahtjeve:

  • Stopa inflacije ne smije da bude za više od 1,5 posto veća od prosjeka tri članice sa najmanjom  stopom inflacije;
  • Javni dug ne smije da prelazi 60 posto domaćeg bruto proizvoda (BDP);
  • Trgovinski deficit mora biti ispod 3 posto BDP-a;
  • Dugoročna kamatna stopa ne smije biti viša od 2 posto u odnosu na države članice sa najnižim stopama inflacije;
  • Neophodna je stabilnost deviznog kursa.
Koje su kratkoročne, a koje dugoročne koristi od ulaska u EU?

Kratkoročne koristi uglavnom se odnose na prenos znanja i metoda, pristup raznim fondovima i programima Evropske unije, tehničko-finansijsku pomoć EU, mogućnost korištenja fondova namjenjenih smanjenju razlika između regiona i država članica Unije. Dugoročne koristi se odnose na mnogobrojne pozitivne efekte koji se očekuju od primjene evropskih propisa, učestvovanja na velikom, zajedničkom tržištu, modernizacije privrede, porasta direktnih stranih ulaganja, otvaranja novih radnih mjesta, zaštite prava potrošača, itd.

Koje države čine Evropsku uniju?

Evropsku uniju čine: Austrija, Belgija, Bugarska, Velika Britanija, Grčka, Danska, Estonija, Irska, Italija, Kipar, Letonija, Litvanija, Luksemburg, Mađarska, Malta, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Finska, Francuska, Holandija, Češka, Švedska, Španija i Hrvatska.

Koji su simboli Evropske unije?

Evropski simboli su himna, zastava i Dan Evrope. Evropska himna je Oda radosti. Dirigent Herbert fon Karajan adaptirao je Betovenovu Devetu simfoniju na zahtjev Savjeta Evrope, koji ju je proglasio svečanom pjesmom 1972. godine. U Evropskoj uniji Oda radosti je himna od 1986. godine. Zastava EU usvojena je 1986. godine. Pozadina zastave je plave boje i simbolizuje nebo na čijoj se površini nalazi dvanaest zlatnih zvjezdica, koje predstavljaju jedinstvo naroda Evrope. Broj zvjezdica je stalan i ne predstavlja broj država već simbolizuje savršenstvo, cjelovitost i jedinstvo.

Zašto se 9. maj slavi kao Dan Evrope?

Dan Evrope se slavi 9. maja. Na ovaj dan 1950. godine francuski ministar inostranih poslova Rober Šuman predstavio je plan za osnivanje Evropske agencije za ugalj i čelik – poznat kao Šumanova deklaracija – kojim je počeo proces postepene i funkcionalne integracije evropskih država. Istog dana, 1945. godine, objavljen je kraj Drugog svetskog rata i konačna pobjeda nad fašizmom u Evropi. Na samitu lidera EU u Milanu 1985. godine odlučeno je da se ovaj dan slavi kao Dan Evrope.

Koje su institucije EU?

EU ima pet organa i dva savjetodavna tijela. Organi su Evropski savjet i Savjet ministara, u kojima su predstavljeni interesi država članica; Evropska komisija koja zastupa interese Zajednice; Evropski parlament u kojem su predstavljeni građani Evropske unije i Evropski sud pravde. Savjetodavna tijela su Ekonomski i socijalni komitet i Komitet regiona.

Evropski savjet
Evropski savjet okuplja predsednike država ili vlada država članica Evropske unije, predsjednika Evropske komisije i predsjednika Evropskog savjeta. Sastanci Evropskog savjeta organizuju se dva puta godišnje, uz mogućnost sazivanja još najviše dva sastanka. Lisabonskim ugovorom ustanovljena je pozicija predsednika Evropskog savjeta, koji se bira na dvije i po godine, čime je zamijenjen dosadašnji princip predsjedavanja predsjednika države ili predsjednika vlade države koji se po sistemu rotacije mijenja na svakih šest mjeseci. Uloga Evropskog savjeta je u donošenju političkih smjernica EU, te usaglašavanju interesa i stavova država članica. Evropski savjet ima i ovlašćenje da sam donosi obavezujuća akta, uz ograničenje da ne donosi akta zakonodavnog karaktera, ali koja su obavezujuća za onoga na koga se odnose.

Savjet ministara
Savjet ministara, koji zastupa interese država članica, ima zakonodavne i izvršne nadležnosti. Čine ga ministri država članica, koji se sastaju u devet različitih formacija, u zavisnosti od teme koja je na dnevnom redu zasjedanja. Savjet za opšte poslove i spoljne odnose, u kojem su ministri spoljnih poslova, raspravlja o najvažnijim pitanjima, dok su za pitanja iz pojedinih oblasti zaduženi resorni ministri (npr. za pitanja poljoprivrede sastaju se ministri poljoprivrede). Savjet je glavni zakonodavac i nadležan je za donošenje odluka radi ostvarivanja Ugovorom utvrđenih ciljeva, za donošenje propisa i za usaglašavanje ekonomskih politika država članica. Sastanci Savjeta se održavaju jedanput mjesečno, a po potrebi se organizuju i vanredna zasjedanja.

Evropska komisija
Evropska komisija je glavni predlagač pravnih akata Evropske zajednice i najvažnija izvršna institucija EU. Komisija ima ovlašćenja da pokreće inicijative, priprema odluke za Savjet EU i da ih nakon usvajanja sprovodi. Evropska komisija kontroliše primjenu prava Unije na teritoriji država članica, pa je nazivaju i „čuvarem ugovora“ i važi za glavnog pokretača integracije. Komisija takođe predstavlja EU prema trećim državama. Komisiju čini 27 komesara (jedna država, jedan komesar), koji se biraju na period od pet godina. Lisabonskim ugovorom je predviđeno da se broj komesara smanji, tako da od 2014. godine svaka država članica neće imati svog predstavnika u Evropskoj komisiji – trećina će uvijek morati da čeka svoj red, a ostale će ga imati na po jpet godina. Komesari obavljaju dužnost nezavisno od nacionalnih vlada i u opštem interesu Evropske unije. Sedište Komisije je u Briselu.

Evropski parlament
Evropski parlament predstavlja građane Evropske unije, kojih sada ima oko 502 miliona. Sačinjava ga 785 poslanika, ali je Ugovorom iz Lisabona predviđeno smanjenje broja poslanika na 751. Poslanici predstavljaju birače i grupišu se po političkoj orijentaciji, a ne prema nacionalnoj pripadnosti. Osnovna uloga Parlamenta je politička kontrola, kao i imenovanje i razrešavanje članova Evropske komisije. Savjet ministara i Evropska komisija obavezni su da izvještavaju Parlament o svom radu. Također, u procesu odlučivanja, Savjet ministara od Parlamenta traži mišljenje, bez koga ne može da odlučuje. EP donosi godišnji budžet i kontroliše njegovu primjenu, zajedno sa Savjetom ministara. Sjedište Parlamenta je u Strazburu, iako se sve veći broj zasjedanja održava u Briselu.

Evropski sud pravde
Evropski sud pravde donosi presude u slučaju nepoštovanja primarnih i sekundarnih propisa EU i jedini je ovlašćeni tumač odredaba osnivačkih ugovora EU. U ograničenom obimu Evropski sud pravde je nadležan i za druge oblasti djelokruga EU. Sud odlučuje u slučajevima koje pokreću države članice, institucije EU, kao i pravna i fizička lica koja su iskoristila sve mogućnosti koje im pruža nacionalno zakonodavstvo. Sjedište Suda je uLuksemburgu. Evropski sud pravde ima 27 sudija (koliko i članica) i osam javnih pravobranilaca, sa mandatom od šest godina.

Kako institucije EU međusobno sarađuju?

Kroz saradnju institucija Evropske unije ogleda se i sva složenost njenog funkcionisanja. Glavni učesni-ci u procesu odlučivanja su Evropski savjet, Savjet ministara, Evropska komisija, Parlament, Sud pravde i dva komiteta. Evropska komisija jedina može da predlaže zakone. Taj prijedlog šalje Savjetu ministara i Evropskom parlamentu. Evropski parlament daje Savjetu mišljenje o tom prijedlogu, a Savjet na kraju odlučuje hoće li prijedlog usvojiti ili ne. Dakle, Savjet ministara je glavni zakonodavac.

Koja je razlika između Savjeta Evrope i Evropskog savjeta?

Savjet Evrope i Evropski savjet ne treba miješati. Savet Evrope je evropska međunarodna organizacija, koju su 1949. godine osnovale Belgija, Velika Britanija, Danska, Irska, Italija, Luksemburg, Norveška Francuska, Holandija i Švedska. Glavni zadatak Savjeta Evrope je podsticanje demokratije, poštovanja ljudskih prava i vladavine prava u državama članicama. Takođe, Savet Evrope se brine o promovisanju evropskog kulturnog identiteta i suočavanju sa aktuelnim problemima evropskog društva, kao što su ksenofobija i rasizam. Kao najstarija politička organizacija u Evropi, okuplja 46 država članica, koje imaju oko 800 miliona stanovnika. Evropski savjet je sastanak predsjednika država ili vlada država članica Evropske unije, ministara spoljnih poslova, kao i predsjednika Evropske komisije. Čelnici država ili vlada zemalja EU sastaju se najmanje dva puta u godini (maj, decembar), zajedno sa predsjednikom Evropske komisije, kako bi raspravljali o pitanjima bitnim za Uniju i dali politički podsticaj za dalje aktivnosti. To političko ijtelo ima ključnu ulogu u usaglašavnju interesa i stavova država članica.

Koji su zadaci EU?

Osnovni zadaci EU određeni su članom 2. Osnivačkih ugovora EU, koji precizira da je zadatak Zajednice da unapređuje skladan i uravnotežen privredni razvoj, trajan i neinflatorni rast uz poštovanje životne sredine, visok nivo zaposlenosti i socijalne zaštite, da podiže nivo i kvalitet života, jača privrednu i društvenu povezanost i solidarnost među državama članicama. Ti zadaci se ostvaruju stvaranjem zajedničkog tržišta i ekonomske i monetarne unije, kao i sprovođenjem zajedničkih politika i aktivnosti.